Filip Ejdus

Vreme je da neko upali svetlo – Intervju u nedeljniku Vreme

DOWNLOAD RELATED DOCUMENTS

Intervju ceo.pdf

Patkica na raskrsnici

Građanski protest, koji je pre nekoliko meseci pokrenut zbog nasilja u Savamali, nalazi se na važnoj raskrsnici. Inicijativa “Ne davimo Beograd” vrlo brzo će morati da se suoči sa dilemom: da li da nastavi kao građanski korektiv bilo koje vlasti, ili da se aktivo uključi u izbornu trku. Moj stav je da ova građanska inicijativa, bez ulaska u izbornu arenu, u postojećim okolnostima ne može da postigne ciljeve zbog kojih je osnovana, a to je pre svega da se “zaustаvi degrаdаcijа i pljаčkаnje Beogrаdа u ime megalomanskih urbаnističkih i аrhitektonskih projekаtа, pre svega Beograda na vodi”.

   Protest jeste probudio energiju o kojoj rascepkana, posvađana i programski dezorijentisana opozicija može samo da sanja. Od početka demokratske tranzicije, prvi put je jedna lokalna građanska inicijativa, uz malo novca i mnogo dobrih ideja, uspela da ujedini političku maštu tako velikog broja Beograđana. Protest je za kratko vreme stvorio novo polje ne samo za kritiku aktuelnog ugrožavanja demokratskih tekovina, već i za artikulaciju najrazličitijih političkih glasova. Na istom mestu okupili su se levičari kivni na kapitalizam, liberali ozlojađeni zbog ugrožavanja privatne svojine i konzervativci koji u Aleksandru Vučiću vide marionetu Zapada koja je “prodala Kosovo”. Najviše je u stvari možda bilo onih koji prosto ne mogu više skrštenih ruku da trpe dok ih ponižava jedna bahata vlast koja pobedu na izborima razume kao dozvolu za gaženje zakona.

Mnogi su se odazvali pozivu da dođu na protest upravo zbog njegovog nestranačkog i karnevalskog karaktera. Za njih su institucije sistema izgubile svaki kredibilitet, a političke stranke predstavljaju isključivo sinonim za korupciju i beskrupulozni oportunizam. Iz njihove perspektive, ulazak u institucionalnu političku borbu podrazumeva samo trule kompromise nakon kojih se ubrzo postaje “isti kao i svi ostali”. Reditelj Janko Baljak verovatno je govorio u ime mnogih kada je rekao da je izašao na ulicu “pre svega zato što je to građanski protest i nije previše politike upleteno u celu priču, i da ovu vlast može smeniti samo građanski bunt”. Stiče se utisak da je upravo ovo ograđivanje od političkih stranaka pokrenulo mnoge koji su s pravom duboko razočarani u celokupnu političku klasu da se pridruže protestu.

Ipak, šetnje ne mogu da traju večno, koliko god bile zabavne. Nakon pet održanih protesta, inicijativa “Ne davimo Beograd” najavila je promenu taktike i pojačavanje pritiska. To je ubrzo i demonstrirano tokom poslednjeg protesta održanog 18. jula ispred Gradske uprave kada su pripadnici inicijative pokušali gradskim funkcionerima da uruče ostavke. Taktika je verovatno promenjena kako bi se izbegao zamor i održao postignuti zamajac, ali i kako bi se vlast navela na pojačavanje represije.  Budući da je tom prilikom  zaista i došlo do prvih malih incidenata, za koje je vlast nespretno pokušala da optuži demonstrante, mogao bi se steći utisak da je ovo dobra taktika.

Nažalost nije. Tačno je da je mirni otpor glogov kolac za međunarodno izolovane autokratije. Postepena radikalizacija građanske neposlušnosti ovakve režime po pravilu navodi na greške koje dodatno krnje njihov klimavi unutrašnji i međunarodni legitimitet. Ovaj scenario u Srbiji nije moguć pošto ona nije ni autokratska, a ni međunarodno izolovana država. Nakon 5. oktobra, proces demokratizacije u Srbiji jeste bio spor i nedovršen, a od 2012. je došlo i do postepenog nazadovanja, posebno u sferi medijskih sloboda. Zbog ovih negativnih trendova, sve češće čujemo kako je Srbija postala “otvorena autokratija” koja “klizi u totalitarizam”. Ipak, uprkos negativnim trendovima, Srbija i dalje spada među slobodne države u kojima se vlast gubi na izborima. Ružičaste naočare kojima vlast sebe posmatra u ogledalu su podjednako varljive kao i apokaliptične naočare kroz koje Srbija nekima izgleda kao Severna Koreja.

U uslovima kada postoje relativno slobodni i fer izbori i druge demokratske ustanove koje iako otežano ipak funkcionišu, od nestranačkih protesta ne treba očekivati previše. O tome najbolje svedoči globalni pokret Occupy koji jeste skrenuo pažnju na socijalnu nejednakost i ograničenja reprezentativne demokratije ali su njegovi politički učinci danas gotovo nevidljivi. Građanski protest Indignadosa u Španiji je pošao drugačijim putem. Umesto da nastavi sa svojim protivljenjem protiv predstavničkoj demokratiji, postepeno izbledi i potone u zaborav, deo ovog pokreta je u međuvremenu prerastao u političku stranku Podemos, trenutno treću po snazi u ovoj zemlji.

Naravno da političke stranke ne bi trebalo da imaju monopol nad politikom. Demokratiju ne čine samo povremeni izbori već i kontinuirana građanska participacija. Problem nastaje kada političke stranke nemaju volju, kapacitet ili interes da prepoznaju, artikulišu i zaštite javni interes i potrebe građana. U takvim okolnostima, odbijanje učestvovanja u institucionalnoj borbi najbolji je način da se sačuva oreol neukaljanog pravednika ali je takođe i najveći poklon dobro organizovanim političkim protivnicima.

Građanski protest protiv projekta Beograd na vodi zadao je glavobolju naprednjačkoj vlasti, i za sada je to to. Napravljen je prostor za javnu artikulaciju marginalizovanih političkih glasova ali ne i za realizaciju njihovih zahteva. Protest bi ubuduće mogao i da uzdrma naprednjačku vlast. Ipak, bez jasne političke strategije, samo raste bojazan da bi nakon narednih izbora na vlast mogle doći političke snage poput Dveri i Radikala koje imaju još manje sluha za socijalnu transformaciju grada koju predlaže inicijativa “Ne davimo Beograd”.

Budimo iskreni: uprkos tome što je ovaj građanski protest verovatno nešto najbolje što se dogodilo građanskom društvu u Srbiji u proteklih petnaest godina, on za sada nažalost nije postigao nijedan od značajnijih ciljeva. Prošlo je više od tri meseca od rušenja u Savamali, a da za to još uvek niko nije snosio odgovornost. Čak i ukoliko bi došlo do kozmetičkih političkih promena u gradskoj vlasti, nema izgleda da će neumoljiva realizacija projekta Beograd na vodi biti dovedena u pitanje.

Vera u to da je režim truo i da će pasti ako se drvo još malo zaljulja zasnovana je na pogrešnoj analogiji sa devedesetim godinama. Uz domaću i međunarodnu podršku i sa ovako slabom i fragmentisanom parlamentarnom opozicijom, Aleksandar Vučić će vladati dovoljno dugo da realizuje projekat koji aktuelnoj eliti služi kao psihološka komenzacija za neostvarene mladalačke snove o Velikoj Srbiji, a od koga će imati samo korist tajkuni. Ovaj netransparentan, nestručan, protivpravan, urbanistički neprihvatljiv i ekonomski upitan projekat je potrebno kritikovati u stručnim publikacijama, medijima ili na ulici, ali ga je jedino moguće zaustaviti na izborima. Bojim se da nikakvi građanski protesti, u odsustvu institucionalne političke borbe, ne mogu da naprave značajnu promenu.

Trenutno se na političkom horizontu nazire samo jedna šansa da se zaustavi megalomanski projekat Beograd na vodi. To je da se energija protesta prevede u političku organizaciju koja će na sledećim gradskim izborima, dakle najkasnije 2018. godine, izbaciti naprednjake iz gradske uprave i započne jednu održivu, transparentnu i urbanistički promišljenu transformaciju grada koja će služiti svim građanima, a ne samo investitorima i elitama. Ovo zahteva da inicijativa “Ne davimo Beograd” svoju kritičku oštricu i fragmentirane ideje počne što pre da pretače u organizovani politički dijalog iz koga će proisteći izborna platforma. Taj put je trnovit, neizvestan i neće se svima dopasti ali trenutno predstavlja jedinu šansu da se zaustavi naprednjačko izobličenje grada pre nego što ono dostigne tačku bez povratka.

Peščanik.net, 15.08.2016.

Još jedan bod sa Sliterin

Škola veštičarenja i čarobnjaštva – Hogvarts – je danas opet bila poprište još jednog unutarškolskog okršaja. Dok su se učenici pripremali za čarobnjačke ispite, a osoblje za organizaciju velikog božićnog tročarobnjačkog Metloboja, na velikom magijskom veću došlo je do okršaja između tradicionalno sukobljenih kuća Sliterin i Haflpaf.

Atmosfera na Velikom magijskom veću delovala je od samog početka prilično uobičajeno i ništa nije nagoveštavalo događaj koji će iznova pokazati vitalnost ne samo crne magije i mračnih sila na Hogvartsu već i ukazati na sumnjive veze koje postoje između Ministarstva magije, odbora guvernera i kuće Sliterin. Dambldor, uz asistenciju ravnateljice za Opake čarobnjačke predmete, vodio je uz uobičajeno ubrzavanje ritma, magijsko veće kroz crtice noćnog nereda. Pored standardnih odluka, Hari Poter, o kome je pisao čak i Hogsmidski Telegraf, je u odsustvu primljen u zvanje višeg instruktora Bezjačkih studija. Tom prilikom profesorka Herbologije Pomona Spraut bila je uzdržana pošto ju je mladi Poter jedared potkačio tokom promocije svojih talenata na nekakvom bezjačkom vašaru taštine. Takođe, čarobnjački skup je odbio predlog Severusa Snejpa da se Odbrana od mračnih sila uvrsti u red čarolijskih veština što je zbog nedostatka učitelja u ovoj oblasti ostavljeno za neki drugi pogodan trenutak. Moja malenkost i braća Vizli nismo se mnogo potresli pošto smo mi ipak samo prefekti i na kraju krajeva -tek smo od skora tu. Konačno, Hogvartsovi instruktorski redovi su podmlađeni izborom u zvanje prefekta uglavnom dosadašnjih učenika iz kuće Haflpaf i Grifindor. Pored toga što su sa Odličnim (O) završili sve Opake čarobnjačke ispite oni su kroz svoj angažman sa Minervom MekGonal pomogli da Hogvarts od Ministarstva magije i Asocijacije čarobnjačkih škola dobije akreditaciju za izvođenje nastave u školskoj 1054/1055. godini.

Međutim, Dambldor je tada na noćni nered stavio glasanje o sumnjivom traktatu o Čarobnim napicima kandidata Draka Malfoja. Drako Malfoj je zaradio nasilničku reputaciju kada je uz pomoć ilegalno dozvanih trolova onemogućio uvaženom profesoru Horasu Slaghornu da uđe u staklenik na čas Travarstva gde je protivno protokolu predavanje već počeo da drži profesor Uvoda u mračne sile Lusijus Melfoj. Profesor Odbrane od mračnih sila Alastar Mudi želeo je da uzme reč i ustane protiv pomenutog traktata. U svom nepokolebljivom stilu (nije džaba izgubio i oko i nogu) pokušao je otvoreno i hrabro da Veće Hogvartsa upozori na to da traktat ne treba usvojiti pre nego što vilenjačka komisija utvrdi šta se zaista zbilo na kontroverznom času travarstva. Međutim, Dambldor je, iz za sada nepoznatih razloga, na jedan za njega prilično neuobičajen i prilično neparlamentaran način onemogućio iznošenje Mudijeve argumentacije i izneo na glasanje sporni traktat koji je svojim glasom i podržao. Mudi je lamentirao nad moralnim padom svojih kolega sa čim se nije složio Hagrid. Veće je u nedostatku informacija o čitavom događaju ili pak želje da se zamera Melfojevima glasalo za usvajanje sumnjivog traktata. Alastar Mudi je bio van sebe, a zadovoljni Lusijus se zločesto smeškao. Sliterin je zabeležio još jedan bod.

Postavlja se pitanje: zbog čega je Dambldor sprečio da Veliko magijsko veće raspravlja o nepodobštinama Draka Malfoja i njegovih mentora, a Odbor guvernera samo okretao glavu ? Da li se Dambldor uplašio da će se dugotrajni lični sukob između Mudija i Lusijusa negativno odraziti na funkcionisanje Hogvartsa, na čelu čijeg Odbora guvernera se on od skora nalazi? Ako je tako da li se radi o neki će reći kompromitujućem kompromisu ili Dambldor igra neku sasvim drugu igru? Šta sprečava vilenjačku komisiju da završi svoj posao i da li je u sve umešano Ministarstvo magije? Mudi je odveć na svojoj koži u prošlosti osetio kukavičluk kod onih na najvišim pozicijama (R.I.P.) od kojih je očekivao podršku, a koji su odbili da se mešaju u sukob “dva kentaura u blatu”. Onaj-Čije-Se-Ime-Ne-Sme-Izgovoriti sigurno zna odgovor na ovo pitanje ali njega ne smemo uznemiravati jer kako kaže moto škole “Draco dormiens nunquam titillandus”.

Between Ownership and Imposition: EU Rule of Law Mission in Kosovo

Since 2003, the EU has launched 35 civil and military crisis management operations in Europe, Middle East and Africa. The biggest and the most ambitious among them is the Rule of Law Mission in Kosovo (EULEX). This civilian operation was launched in 2008 with the aim of supporting the establishment of effective rule of law institutions in Kosovo after it had declared independence from Serbia. At its peak, the mission comprised of 3200 personnel including policemen, judges and prosecutors from various European countries. In addition to advisory role, EULEX was also given an executive mandate to investigate and prosecute, on its own, serious cases of organized crime, corruption and war crimes.

    According to the EU, local ownership is one of the core principles underpinning all of its crisis management operations including EULEX. In the most general sense, the local ownership principle is based on the assumption that international involvement in domestic processes is only viable if its adjusted to local context and if it relies on local capacities and commitment. The principle first emerged in the early 1990s within the field of development and then spread to other fields of international assistance such as democratization and peacebuilding. In recent years, local ownership has become, in the words of Oya Dursun-Ozkanca and Katy Crossley-Frolic “the gold standard of successful peace and state building”.

   In practice, however, implementation of the local ownership principle in EULEX has been exasperatingly challenging, and three main obstacles stand out. To begin with, the local ownership principle has been undermined by the official neutrality of the mission towards the issue of Kosovo’s statehood. It is important to note that the policy of the EU is to only launch operations when there is consent of a host state and a clear UNSC mandate. In February 2008, Kosovo unilaterally declared independence, while Serbia fiercely objected the move. The EU planned to use this opportunity to send a mission to replace a preceding UN mission (UNMIK), which had been in Kosovo since 1999. Nonetheless.  In order to do so, the EU needed a UNSC resolution and the only resolution in place was 1244, according to which Kosovo was still part of Serbia. This meant that EULEX needed Belgrade’s consent. Eventually, Serbia agreed with the launching of the mission under the condition that it would be status-neutral. Ever since, EULEX has had to navigate between the rhetoric of status-neutrality and the practice of capacity building and transferring ownership to the new Kosovar state.

     The second obstacle for achieving local ownership has been the fact that Kosovo is a fragile country. Internationally, it is a contested state as approximately half of the UN member states still don’t recognize it. Among them are not only Serbia which still claims sovereignty over Kosovo, but also two permanent members of the UN Security Council – Russia and China as well as five EU member states – Cyprus, Greece, Romania, Slovakia and Spain. Domestically, Kosovo is weak not only due to relatively recent armed conflict that ended in 1999 and ongoing ethnic tension with its Serb minority but also due to a poor economy with one of the highest unemployment rates in Europe, rampant cronyism corruption and poor governance. When intervening to support institution building in such an environment, two key questions have been: how to achieve a genuine local ownership if the lack of capacities was the reason why the mission was launched in the first place and how to work with the locals but avoid empowering the ruling elites with a vested interest in keeping the status quo.

    In order to navigate these challenges, the EU has tilted between imposition and compromise. In many cases, the EU had to impose solutions, as the local leadership was not ready to autonomously take the steps that the EU thought necessary. Hence, the EU has often used its executive mandate and issued many indictments for organized crime, corruption and war crimes, sometimes against elected officials and prominent figures in the Kosovar society. In so doing, however, the EU has had to be very careful not to alienate the Kosovar elite too much because if they openly turned against EULEX this could seriously hurt not only the public image of the mission but also the credibility of the EU as a whole. As a result of this risk-averse politicking of the EU, a vast majority of cases made by EULEX prosecutors and judges concerned secondary figures while only a few involved major lawbreakers. Even when the EU did initiate legal procedures against the big shots, they were cautiously selected and too often ended up in acquittals. The record on prosecuting war crimes was so bad that the EU and the EU pushed the Kosovar government to establish a special court for war crimes. Once established in 2016, it will be part of the Kosovo constitution but located in a foreign country and will adjudicate war crimes committed between 1 January 1998 and 31 December 2000.

     The third obstacle to achieving local ownership lies within the EU itself. For starters, the mission has been micromanaged from Brussels while the EULEX staff has had insufficient operational autonomy on the ground. Sitting 1500 km away, the Eurocrats from Brussels may have been capable in finding a common denominator between 28 member states and translating it into a single policy but they haven’t always had the most accurate insight into the intricacies of a fast shifting local dynamics. Moreover, the local ownership principle has been hampered by high turn-over rate of EULEX staff who has often stayed in Kosovo no longer than six months. Before arriving to Kosovo many judges and prosecutors have had very little (if any) contextual knowledge, a problem compounded by weak induction training and unsystematic handover of duties. Lastly, from the very outset, the EULEX operation has been supply-driven. This means that the EU member states have offered capacities that they had at the disposal instead of providing capacities that were needed in Kosovo. Thus, for example, EULEX has provided many policemen, way more than Kosovo needed, while the EU member states have been reluctant to send sufficient number of qualified judges and prosecutors which are in short supply in Kosovo.

     Eight years after the EU has launched EULEX, its most ambitious civilian operation ever, the results are characterized as mixed at best and as a debacle at worst. Kosovo police is in a better shape, but a judicial system is in a mess, and it’s clear that the effective rule of law requires both. One of the key reasons behind these underwhelming results has been the inability of the mission to better operationalize the local ownership principle. Instead of ensuring a genuine partnership with the widest circle of local shareholders, which would serve the needs of Kosovo population, the EU has been too focused on working with a government on technical aspects of capacity building. In addition to this, the efforts of EULEX have been supply-driven, decontextualized, highly fragmented, cost-ineffective and hamstrung by incoherence of EU foreign policy.

     On 14 June 2016, the mandate of EULEX has been extended for another two years. The exact role of the mission is still to be negotiated between the government of Kosovo interested in further assuming ownership and the EU that wants to retain stronger prerogatives. Be that as it may, it remains to be seen whether the mission will be able to rectify at least some of the problems and live up to its rhetoric of local ownership without jeopardizing its stated goals. At stake are not only EULEX and EU foreign policy but also liberal state-building project more widely.

Published by Ynet on 7 July 2016 Available in Hebrew at www.ynet.co.il

Ko vodi hajku na muslimane je saveznik Islamske države

Mini intervju: Filip Ejdus: Ko vodi hajku na muslimane saveznik je Islamske države

* Ukoliko demokratije žele da opstanu, moraju da nauče da žive sa rizikom od ovakvih napada

AUTOR: M. KOJČIĆ

Beograd, Bristol – Još nemamo dovoljno detalja da sudimo o tome da li se radi o propustu bezbednosnih službi ili o terorističkom napadu koji je bio savršeno isplaniran. U principu, koliko god službe dobro radile, u slobodnom društvu je nemoguće u svakom trenutku zaštititi sve potencijalne mete i pratiti danonoćno sva sumnjiva lica.

Ukoliko demokratije žele da opstanu, moraju da nauče da žive sa rizikom od ovakvih napada kao što su prihvatile rizik od saobraćajnih nesreća, koje inače na godišnjem nivou odnose daleko više života nego terorizam – kaže za Danas Filip Ejdus, istraživač na Univerzitetu u Bristolu, odgovarajući na pitanje da li su teroristički napadi u Briselu mogli da se predvide i eventualno spreče.

* Da li će posle napada doći do jačanja desnog ekstremizma u Evropi?

– Iako bih voleo da nije tako, bojim se da će desni ekstremizam nakon ovog napada biti jači. U prošlosti se pokazalo da posle ovakvih napada uvek jačaju radikalno desne snage koje baš kao i teroristi koriste strah kao sredstvo postizanja svojih političkih ciljeva, koje ogromna većina ljudi inače ne odobrava.

* Kako će se to odraziti na položaj muslimana u Evropi?

– Cilj Islamske države je upravo u tome da ojača desni ekstremizam i da izazove islamofobiju, što kao posledicu treba da dovede do dalje izolacije ionako slabo integrisanog muslimanskog stanovništva, osećanja ugroženosti i konačno njihove mobilizacije na strani fundamentalista. Zbog toga je svako ko danas kreće u hajku na muslimane u Evropi zapravo defakto saveznik Islamske države.

* Da li se može očekivati promena izbegličke politike i na koji način?

– Od milion izbeglica koje su stigle u Evropu od početka izbegličke krize, samo tri slučaja su bez ikakve sumnje vezana za terorizam, što je svega 0.0003 odsto. Iako je veza gotovo nepostojeća, ovakvi napadi služe kao propagandno sredstvo desnim populistima u njihovom projektu straha kao i izgovor da se ne pokaže solidarnost u najvećoj humanitarnoj katastrofi koja je pogodila Evropu od Drugog svetskog rata.

* S obzirom na najnovije događaje, da li postoji mogućnost da se centar terora s Bliskog istoka pomeri u Evropu?

– Ovaj napad je zabrinjavajući, jer je još jednom pokazao spremnost Islamske države da organizuje napad u velikim evropskim gradovima. Ipak, mislim da su mnogo opasnije političke reperkusije ovakvih napada na demokratiju i stabilnost u Evropi.

– See more at: www.danas.rs